Ništa Ništa

22.11.2015., nedjelja

Podgrijavanje ideološke sarme

Samo jedno pitanje je važnije i posljednjije od pitanja o misteriju života i smrti.
Naravno, to veliko pitanje svih pitanja jest: što je to socijalizam?

Postoji ta globalna mašina za mljevenje ideja i ideologija i gledam kako iz dana u dan usisava sve više i više mozgova pretvarajući većinu raspoloživih ideologija i narativa u smjesu pogodnu jedino još za spravljanje ideološke sarme.
Tako se salo, mast i špekasti slojevi povijesnih naslaga nekad revolucionarnih ideja nalaze u istoj usisnoj cijevi sa svježim komadima slobodarske, liberalno-libertarijanske misli, gledamo kako transhumanizam i povratak tradicionalnim vrijednostima, ruku pod ruku, srljaju u mješalicu iz koje izlaze u obliku smjese spremne za aromatizirajuće dodatke konzervativne, ljevičarske, religiozne ili kakve druge histerije. Ova ideološka sarma samo je prilog glavnom jelu kojeg čine globalne geostrateške bakanalije.

Razlučiti u svemu tome što je, zapravo, socijalizam, slično je pokušaju razlučivanja koji su komadi sudjelovali u stvaranju smjese za sarmu.
Valja razlučiti češnjak od riže, svinjetinu od puretine, kao i špek od iznutrice. Nimalo lak posao, poglavito ako imamo u vidu kakao neprestance novi kontigenti smljevenih ideja sumnjive kvalitete pristižu kroz sve rupe i pore, crvoliko se probijajući na svjetlo dana.
No, bez obzira na ovu poteškoću, upravo je to naš zadatak danas- dakle, odgovoriti na pitanje što je to socijalizam?
Da li je socijalizam filozofija uhljebništva, filozofija onih koji bi parazitirali, odnosno otimali i krali od onih razboritih, onih koji su se sposobni dokazati na tržištu, koji su svojim sposobnistima i marljivošću priskrbili za sebe i svoje najbliže?
Da li je to filozofija koja opravdava hendikepiranje, sputavanje, zauzdavanje onih talentiranih, onih koji znaju i mogu?
Da li je socijalizam protu-prirodan blud evolutivne nedonoščadi i pervertita, koji žele prkositi samim zakonima prirode, zakonima koji su okrutni na jedan samo prirodi svojstven način, ali pri čemu je ta okrutnost ipak veličanstveno kreativna i produktivna.
Da li je socijalizam tvorevina onih koji ne uviđaju kako je Priroda postepeno stvorila, iz sirovih elemenata, iz blata i lave, sva ta savršena bića koja bježe od sve savršenijih predatora.
U sve savršenijoj i veličanstvenijoj igi mačke i miša, lovca i zeca, orla i ovce, gazele i lava, poduzetnika i bankara, medvjeda i pčele, birokrata i neposlušnog građana... zrcali se ta kozmička simfonija kojoj svaka karika prehrambenog lanca dodaje svoju, ma koliko malu i beznačajnu, pritom ipak savršeno harmonizirajuću minijaturu.
Takvog socijalizma, takve ideje, svakako bi se trebao sramiti svaki stvor koji svu izoštrenost svojih čula, sav predatorski fokus i sposobnost rješavanja najsloženijih zadataka i rebusa kakve surovi okoliš postavlja pred njega, svaki stvor koji sve što na njemu vrijedi ima zahvaliti zakonima prirodne selekcije.
Ima li išta gnjusnije i nepravednije nego optuživati one uspješne, zavidjeti im što su naprosto najbolje prilagođeni, što su najviše fit za utrku preživljavanja?
Da li je socijalizam ta nemoralna i gnjusna filizofija koja nastoji podmuklo minirati svaki pokušaj skladnog nagrađivanja prema zaslugama, prema vladavini najboljih i najuspješnijih i pljuje u lice majci Prirodi i svima onima kojima jedini grijeh što su tako božanski savršeni, gotovo poput nekih nad-bića u odnosu na one koji su zapeli u nekom od slijepih rukavaca u velikoj struji Života?

Socijalizam zapravo nije ta filozofija, izvorno.
Socijalizam je filozofija koja tvrdi da motiv osobnog, personalnog i personaliziranog probitka i dobitka nije vrhovni motiv, vrhovna ili jedina pokretačka sila.
Socijalizam, izvorno, treba pretstavljati onaj prostor duha u kojem se izražava spontana i prirođena težnja doprinošenja zajednici, svojim specifičnim kapacitetima, razumijevajući da tek posljedično, tek sekundarno to stavlja i svakog pojedinca u privilegiran položaj.
Socijalistički društveni kalup, matrica ili paradigma zpravo nema veze sa 'preraspodjelom' dobara ili kolektivističkim odlučivanjem o utilizaciji resursa i slično.
Socijalizam, u svojem čistom, samim tim idejno najizvornijem obliku, predstavlja ideju o uzajamnosti i komplementarnosti općeg dobra i realizacije individue.

Naspram tog socijalističkog kalupa, postoji kalup osobne ambicije i probitka, gdje je na prvom mjestu osigurati prinos za sebe i svoje najbliže.
Dakle, svi kapaciteti, sve sposobnosti i resursi stavljeni su na raspolaganje pojedincu kako bi osigurao ponajprije i jedino - sebe pri čemu ima svu slobodu da to ostvari, ukoliko pritom ne osporava ili umanjuje slobodu drugog takvog sličnog pojedinca, koji pokušava učiniti upravo to isto- naime priskrbiti za sebe i svoje najbliže.

Razliku između ova dva kalupa je fundamentalna- ukoliko pojedinac primarno svoje kapacitete i sposobnosti stavlja na rspolaganje zajednici ljudi, kao braći, to znači da će svaka individua biti podržana implicitno od strane svih ostalih jedinki.
U suprotnoj paradigmi, pojedinac ovisi sam o sebi, jedino o svojim vlastitim sposobnostima i rezultatima.

Paradoksalno je da se individualisti pozivaju na evoluciju odnosno neku samorazumlivu prirodnost načela sebičnosti kakav stoji u temeljima slobodarsko-individualističke filozofije.
Ako pobliže pogledamo tu istu prirodu, vidjet ćemo da svaki organizam funkcionira na principu uzajamnosti. Naime, sve što vidimo oko nas i u nama, su visokoorganizirani sustavi uzajamnosti, odnosno organizam upravo jest organizam jer svi djelovi rade za cjelinu, a cjelina radi za njih.
Nije teško zaključiti da bi živi organizam sa svim svojim organima, sustavima i podsustavima, zapravao mogao predstavljati načelo uzajamnosti u jednom dovršenom, reprezentativnom obliku, a koje se u ljudskom društvu tek počinje manifestirati putem sve složenijih društvenih i ekonomskih međuovisnosti.

Također vidimo kako u slučaju da neki od dijelova organizma počne raditi 'samo za sebe' to neminovno dovodi do bolesti ili smrti cjeline. Ako se razmjena produkata metabolizma ne odvija u skladu sa dinamičkom ravnotežom između svih stanica, nastaju zastoji, manjkovi i viškovi na raznim dijelovima, odnoso gubi se ravnoteža.

Ljudi bi, kao složeni visokorganizirani živući sustav, trebali težiti tom višem obliku organizacije. Ako svatko skrbi samo za sebe, cijeli organizam kreće se prema gubitku ravnoteže i samo je pitanje vremena kada će nastati udar, šok, zastoj, kolaps nakon kojeg oporavak postaje sve teži.

Dakle, socijalizam nije puka želja da oni uspješni budu 'dobri' i da daju malo svojeg kolača onima koji su popušili.
Socijalizam, ako je vrijedan spomena, zapravo uspostavlja odnose u društvu gdje pojedinca nije primarno usmjeren na osobnu ambiciju, na samodokazivnaje i samopotvrđivanje kroz razne oblike nagrada i simbola uspjeha, od kojih je materijalni uspjeh jedan od važnijih, ali nikako i jedini.
Pohlepa tu također nije primarni pokretač ili uopće neki značajniji faktor.
Primarni faktor je upravo to- motivacija koja proizlazi iz osobne ambicije.

To je crta razdjelnica između svjetova, jednog u kojem se na činjenicu da netko ima privatni aviona, a netko ima kartonsku kutiju u kojoj spava u podnožju kakvog nebodera u vlasništvu globalne finacijske institucije, gleda kao na simptom neravnoteže, simptom bolesti.
I drugi u kojem se, u narcisoidnoj opijenosti vlastitom veličinom i važnošću, isti avion i ista kartonska kutija doživljavaju kao znak zdravlja, znak napretka, znak da evolucija nagrađuje sposobne, a kažnjava neuspješne.

- 20:33 - Komentari (4) - Isprintaj - #

07.11.2015., subota

Vrag u pašteti

Dosta je tipično prizivati ulitmativne arhetipove u pokušajima formuliranja političkih stavova, tako svako malo imamo posla sa vragom, vragovima, Hitlerima, a fašisti iskaču iz paštete. Nije bolje ni sa komunjarama, komijima, Staljinima i Sjevenim Korejama.
Uočljivo uvijek jedna strana tvrdi za onu drugu da je pod utjecajem vraga ili čak Vrag glavom koji nervozno maše repom i topće kopitima i već nam dašće za vragom, pardom, vratom.
Vjerujem da bi sličan opis većina smjernih Obiteljaša prišilo drugu Milanoviću itd itsl.
NIgdje kao u politici i možda ekonomiji čovjek ne pokazuje veću nemoć pred vlastitom podsvješću iz koje izbijaju razno razne projekcije i pretvaraju sliku društva u šarenu pozornicu prepunu živopisnih likova raznih boja, rgoova, repova, političkih flora i fauna- baš kao u 'primitivnim' ritualiziranim predstavma sa maskama kojima se pleme svake godine ponovo i iznova obračunava sa dugorepim demonima.
Možda su ti običaji po kojekakvim azijskim visoravnima Tibeta, Kine i Tajlanda ili Afrike i pacifičkih otoka sasvim prikladan izričaj proto-političke svijesti, proizišao iz nužnosti i dinamike podvjesnih sila koje inače bez ispušnih ventila u vidu ovih rituala dovode do 'bijesa bogova' žrtava u krvi?
Po svemu sudeći, u današnjem prosvjetljenom dobu demo(n)kracije i sloboda nismo se puno odmaknuli od slične dinamike.
Kad se demoni ne mogu umiriti ritualom 'izbora', poravnanje dolazi u obliku krvavih žrtvi.
Najvjerojatnije se radi o vrlo stvarnom procesu, ono što zovemo podsvjesna dinamika, nesvjesno ili arhetipovi, korespondira, dakako, 'bićima' odavno poznatih pod kolokvijalnim nazivom 'demoni'.
U ovim vremenima nervoze i napetoski koja prerasta u histeriju, ova 'bića' postaju gotovo opipljiva i eskalacija konflikta je garant njihove obilate gozbe, vjerojatno već upisane u među-planetarni kalendar.

- 10:52 - Komentari (6) - Isprintaj - #

16.08.2015., nedjelja

Pitanja i odgovori:

U rubrici pitanja i odgovora imamo najnoviji prilog:
Prijatelj tenkist iz Gašinaca pored Đakova pita: koliko je realna mogućnost globalnog kraha burze i kako bi izgledao najkatastrofičniji globalni scenarij? Molim ako može neki narativ o tome. :)

Prilikom razmatranja ovog pitanja prvo i osnovno treba ustvrditi da se globalni krah burze već desio, i, od toga trenutka, neprestano traje.
Kako je to moguće, mogao bi se zapitati prijatelj iz Gašinaca, kad u Gašincima, a bome ni u obližnjem Đakovu nema nikakvih naznaka kraha, štoviše, kruh i milijeko se mogu nabaviti u pekari skoro svaki dan?
Naravno, trik je u tome da krah burze ne izgleda onako kako ga je vjerojatno naš prijatelj i njegovi prijatelji i prijatelji njegovih prijatelja, zamišljao.
Kako ustvari izgleda krah burze? Da li je to neki katastrofičan događaj poput pada asteroida ili pomora kuge tj. nešto slično onome što se desilo kao uvertira u drugi svjetski rat, tokom 30-ih kad su se izgladnjele obitelji praznih pogleda i želudaca truckale u kamionima s kraja na kraj Amerike po opustošenoj zemlji itd.?
U 21. stoljeću smo ipak malo napredovali, pa krah burze ne izgleda isto kao prije 100 godina.
Zahvaljući taktici koja se poluslužbeno zove 'extend & pretend' danas je moguće odugovlačiti i produžavati u nedogled ('extend') suočavanje sa aktualnim krahom, a pritom se i pretvatrati i glumiti da se ništa posebno ne događa ('pretend'). To je danas posve moguće, kao što je zahvaljući suvremenoj medicini moguće suspendirati simptome kojekakvih boleština, i pretvarati se da smo OK.
To je dostignuće suvremene bankarske i financijske tehnologije, začepljenje financijskog krvotoka se tretira forsiranim intravenoznim ubrizgavanjem dodatnih injekcija nečega što se još uvijek kolokvijalno zove novac, iako taj izraz postaje potpuno neprikladan za opisivanje onog što se događa. Tako se milijarde i trilijarde 'nečega' prebacuju s jednog računa na drugi, sve u nadi da se odgodi kolaps cijena 'nečega' što se između ostalog kupuje i prodaje na burzi. Krah burze je dakle trenutak u kojem se uviđa da to što se kupuje i prodaje zapravo ne vrijedi toliko, ako uopće išta vrijedi, što nije drugo nego čuveno ispuhivanje balona, kolaps cijena 'vrijednosnih papira' koji se mogu održavati napumpani samo još u pomoć specijalno dizajniranih financijskih steroida.
Donekle postoji paralelizam ili analogija između fenomena zdravlja ljudskog organizma i ekonomskih fenomena. Dakle, krah burze je tu, ali organizam još uvijek izgeda, gledano izvana, kao da se ništa posebno ne događa, osim što pažljivijem promatraču neće promaći povremeni čudni i zlokobni simptomi.
Tu dolazimo i do najkatastrofičniji globalni scenarij (drugi dio pitanja), naime, to je upravo ovaj scenarij koji se događa. Tu se opet možemo poslužiti analogijom iz medicine. POznato je da visoka temperatura zapravo nagoviješta skoro ozdravljenje jer se organizam, u većini slučajeva, ako je bazično zdrav, zapravo bori protiv bolesti i za to koristi dodatne resurse koji se manifestiraju u povišenoj temperaturi. Međutim, ukoliko ta akutna faza izostane, ako se akutna faza suspendira, npr. pomoću 'Coldrexa' i sličnih preparata na bazi kortikosterodia koj guše i prekidaju lanac reakcija kojima se organizam bori, pojaviće se još gori simptimi u nekom kasnijem trenutku.
Opravdanje za ovu taktiku suspenzije simptma je očigledno, kao kod astme, ponekad se ventolin ne može izbjeći jer bi se pacijent ugušio. No pitanje je koliko je 'zdravo' koristiti ventolin u velikim količinama i na duge staze. Upravo se u sličnoj dilemi nalazi i današnja globalna ekonomija, koristi se ventolin da se odgodi gušenje, ali dokle tako?
Očito se bolesnik mora pozabaviti sa stvarnim uzrocima ako ne želi riskirati rapad bubrega itd. u nekom izglednom trenutku u neposrednoj budućnosti.
No, da li ima vidljivih znakova da se, npr. EU voljna pozabaviti tim dubljim uzrocima?
Primjer Grčke je upravo potvrda ove gornje tvrdnje- najgori scenario se upravo odvija i zato se doista nitko pri zdravoj pameti ne može veseliti načinu na koji su to konzervativci, prevenstveno iz Njemačkog CDU, isforsirali. U ovom slučaju konzervativizam pokazuje svoje krajnje destruktivno lice, koje u svojoj tuposti rigidnosti i cinizmu gura dobar dio svijeta u katastrofu i patnju koja je dobrim dijelom potpuno nepotrebna. Dakle, radi se o dvostrukoj tragediji, em patanja sama patnja nebrojenih milijuna sama po sebi, em što je nepotrebna.
Na osnovu toga, dakle, jednostavno je ustvrditi da nema naznaka skretanja sa kursa 'extend & pretend' u kojem se privid zdravlja i funkcioranja, u ovom slučaju EU, nastoji produžiti ad infinitum, a tim kursom se upravo srlja ravno u najgori od svih scenarija- polagano gušnje i odumiranje vitalnih funkcija, depresija i ludilo, sukobi i jalovo optuživanje, ukratko- raspadanje cijelog društvenog organizma.

- 19:08 - Komentari (15) - Isprintaj - #

08.08.2015., subota

Subotnji komentar: oprostiti ili neoprostiti, pitanje je sad

Slušatelj iz Paraamritamuktasriajnajnananadanana nam je postavio pregršt inspirativnih pitanja, pa evo i odgovora idealnih za konzumaciju uz par zrnaca kave i morske soli da ne boli:

P: Ali zar Grčkoj nije već otpisan vrlo veliki dio duga?
O: Neki manji dio možda, ali veći dio je prebačen sa privatnih računa na međudržavne tj. račune Centralne bankke, pa su se tako privatne banke očistile od loših potraživanja 'na teret poreznih obveznika' država vjerovnika. Na taj novac se neki referiraju kao na novac koji je već poklonjen Grčkoj, ali uopće nije poklonjen Grcima nego privatnim bankama da se izvuku iz gubitaka. Osim toga Grci su u zadjnih 5 godina već proveli rezove i reforme kakve nije pretrpio nitko u mirnodopskom razdoblju, oni su pravi šampioni 'austeritija'. No to je samo povećalo relativni odnos preostalog duga u odnosu na GDP, što znači da se radi o silaznoj spirali iz koje nema izlaza- to nije nikakva izmošljotina navodnih ljevičarskih radikala, već notorna statistička činjenica.

P: Drugo pitanje je: zar ne bi, povodeći se za Grčkom, i sve druge države u dugovima mogle zatražiti jednako takav otpis duga?
O: Naravno, većina razumnih ekonomista to predlaže. Naravno postoje razni oblici tog 'otpisa' jer, kao što postoje izumljeni nebrojeni maštoviti financijski proizvodi, s podjednakom maštovitošću bi se moglo pristupiti i otpisu tih dugova, kad bi se htjelo.

P:Treće pitanje, mogu li EU, Europska banka i MMF svima tako otpisivati dugove na veliko?
O: Naravno. ali za to bi bilo potrebno preispitati cijeli sustav, jer, pravo pitanje je zašto su ti dugovi uopće nastali u tolikoj mjeri?

P:Četvrto pitanje: taj novac koji EU daje Grčkoj, nije li taj novac ipak netko zaradio, neki konkretni ljudi tamo u Njemačkoj i drugim bogatim europskim zemljama?

O: Ovo je ključno pitanje. To je najpogodnije tlo za manipulacije, jer se odnose želi prikazati u tom svjetlu- zato sam i naveo one primjere iz svakodnevnog života u prethodnim komentarima.
Odgovor je -ne. Primarno je to da cijeli sustav proizvodi 'sistemske neravnoteže'. Te sistemske neravnoteže i tokovi kapitala NE reflektiraju to koliko je netko marljiv a drugi rastrošan. Radi se o umjetno dizajniranoj tvorevini ('monetarna unija') koja ima tendenciju uobičajene razlike između razvijenosti ili produktivnosti država i regija - ! ne ljudi kao takvih! - amplificirati do neslučenih razmjera.

P: Hoću reći, a to još uvijek spada pod četvrto pitanje, imaju li pravo građani EU odbiti dalje financirati Grčku, ili misliš da nemaju to pravo?

O: Pa oni bi sutra prestali financirati Grčku kad im to ne bi odnijelo potencijalni profit na kojeg su računali. Naime, svi samo žele zaštiti svoje investicije u nešto, u papire, vrijednosne papire, razne oblike imovine u kojoj štede ili se kockaju na globalnoj skali. To je smisao svega- nitko se ne želi odreći dobitka na osnovu činjenice da je imao neki višak, ne ulazimo sad odakle mu taj višak, i da taj višak može 'vrtit' i oplođivati u nedogled.
Npr. ako držiš na banci 5000€ očekuješ dobit od kaamte, kao da novac raste sam od sebe poput biljke, to svi podrazumijevaju. Ali to je iluzija u kojoj svi participiraju, ne samo oni bogati. Dakle, ne mroamo ići tako daleko da pronađemo uzroke krize daleko gore u nedostupnim sferama bogatih bankara i slično. To što oni rade je smao produžetak il inaličje onog što svi očekuju i podrazmijevaju i kako se ponašaju na svojoj minijaturnoj, osobnoj skali.

P: Ovako potpuno i krajnje i beznadno diletantski i naivno i amaterski, ja vidim rješenje u tome, da se Grčka naprosto otcijepi ili ispiše iz Europske Unije, da se vrati na drahmu,

O: Naravno da bi to bilo najbolje, ali je sadašnji sustav ustrojen tako da bi to bilo iznimno bolno i teško jer bi financijski predatori lako uzdrmali sve pokušaje stabilizacije. S druge strane sami Grci isto vole Euro, jer kao što sam gore ustvrdio, to je lljudska priroda, svako se brine samo za svoju ušteđevinicu.
Dakle, na krizu oko Grčke treba gledati kao na priliku za sagledavanje u zrcalu, dijalog o novoj, drukčijoj paradigmi.
Nitko ne može garantirati da se Grci ne bi ponašali potpuno isto kao Nijemci, u slučaju da je situacija obrnuta.
Sebeljublje i taština, te konzervativizam se manifestiraju kao stav '...i otpiši nam duge naše kako mi ni slučajno ne bi otpisiali ni centa dužnicima našim...' Dakle, to nije stvar nikakve posebne simpatije ili antipatije prema Grcima, oni su u ovom trenutku žrtve, najslabija karika na kojoj je sustav pokazao svoje pravo lice. Žrtva, koja je u muci, ima realniju sliku od nekog čija stražnjica još nije osjetila nikakve potrese, pa se, zavaravajući se da je i dalje sve u redu, prepušta samozadovoljstvu, samopravednosti, iluziji samodostatnosti i oholom prisvajanju zasluga za svoju dobru sreću. Zato su Grci daleko objektivniji u ovoj situaciji, oni su se već napatili u zadnjih pet godina, a rezultat referenduma je vrhunac manifestacije kolektivnog osvješćivanja i realnog sagledavanja situacije, od one vrste kakvu je neki narod u stanju doseći jedino u krajnjoj muci.
U tom smislu onda i nema neke dvojbe oko toga tko je 'u pravu' u ovom slučaju - Grci su u pravu jer ih je muka natjerala na dubllje sagledavanje.
No, svatko mora čekat svoj čas za otrežnjenja, pa tako i trenutno dobrano uljuljkani Nijemci.

- 12:56 - Komentari (4) - Isprintaj - #

01.08.2015., subota

Subotnji komentar - Nenad i vještice

Poznati domaći komentator, Nenad Bakić, oduševljava se svojom sposobnošću predviđanja političkih i ekonomskih događaja, pa tako, između ostalog, ističe svoju prognozu vezanu za zbivanja oko Grčke i pregovora o dugovima:
"Lažni ljevičar i uhljeb, populist Cipras će imati velikih problema ekvilibrirati između suludih obećanja koja je dao i onoga što mora isporučiti."?!

Jedna točna i lijepa prognoza, lišena svake ideologije ... zaključuje.

Pregršt ovakvih i sličnih komentara na temu Grčke i Grka može se pročitati ovdje:
http://www.forum.tm/vijesti/grcka-im-materina-3441

Postavlja se pitanje da li je dotični komentator doista proročanski predvidio kapitulaciju lažnjaka kakav bi po njemu trebao biti Cipras ili se radi o nečem drugom?
Pomniji promatrač uočit će kako Bakiću netko treba objasniti da je svatko u vrijeme progona vještica mogao biti prorok poput njega
.
Naime, vrlo je jednostavno prognozirati ishod postupka, u kojem jedna strana ima mogućnost drugu stranu stjerati pred zid izbora između katastrofe i kapitulacije, odnosno lomače ili priznanja navodne krivice (pa opet lomače). Samo je pitanje vremena kada će žrtva kapitulirati, to nije stvar proricanja nego izvjesnosti.
U tom smislu se onda žrtva može držati više ili manje hrabro i herojski prije nego što popusti, međutim, u optici progonitelja vještica ona ne zaslužuje nikakvo suosjećanje i divljenje, naprotiv, upornim odbijanjem da prizna svoju krivicu, samo dokuzaje svoju izopačenost i opsjednutost.
Možemo lako zamisliti kako bi se na kraju performansa za mase, na zgarištu lomače, našao netko tko likuje: "A-ha, ipak je bila vještica, ta priznala je već i prije nego je vatra došla do koljena!"
U ovom slučaju Bakić se zapravo naslađuje jednim u osnovi tragičnim događajem u kojem je bankrotirala i kapitulirala bolja europska tradicija demokratičnosti, dijaloga i uvažavanja racionalnih argumenata.
Ti, navodno, salonski ljevičari svojim dosljednimi i upornim inzistiranjem na racionalnim, i od strane samog MMF-a potvrđenim premisama o neodrživosti postojećeg aranžmana, uspjeli po prvi puta izazvati preispitivanja cijelog koncepta Eura na globalnoj razini.
Prokazujući nelogičnosti i neprincipijelnosti u samom narativu i konstrukciji Eurozone, isprovocirali su krizu bez presedana, koja je u osnovi omogućila Europi preispitivanje i sagledavanje same sebe u zrcalu eskalirajuće dužničke krize.
To što je Europa, ona Zapadna prvenstveno, propustila tu priliku sagledavanja i okrenula glavu od ogoljele isitne i činjenica koje ugrožavaju temeljno sebeljublje i samopravednost vjerovnika, isključiva je krivica same te i takve Europe.
Da li je takav silan efekt ove krize, stoga, zanemariv, odnosno da li to svjedoči o snazi ili možda ipak o slabosti protagonista koji su isprovocirali takav razvoj događaja?
Nedvojbeno to govori o snazi i interitetu tih mekušastih i navodno ekstremnih ljevičara.
No, upadljivo je da neki komentatori, Bakić je ovdje samo kao primjer jednog obrasca, pokušavaju sve to prikazati kao trice i kučine, jer, u svijetu novopečenih kapitalaca ne postoji priznata vrijednosna ljestvica za bilo što izvan poznatih i dobro utvrđenih koordinata establišmenta, odnosno, nema ničeg relevantnog izvan priče o uspješnim poduzetnicima, stečenom bogatstvu, zgrnutoom kapitalu i sličnim pothvatima kakvima su se novo ispečeni kapitalisti skloni razmetati.
Gledano kroz takav mentalni filter, svi događaji poprimaju svoju jedino moguću ideologiziranu vrijednosnu interpretaciju, bez obzira na očigledne nedosljednosti i kognitivne disonance (npr. ignoriranje činjenice da MMF na kraju govori isto što i Ciprasova pregovaračka ekipa..?).
To sve samo ilustrira stvaranje predrasude i ideološku jednostranost što vode do tipizirane fundamentalističke crno-bijele (crno-crvene) optike. Kroz tanak veo hinjeno racionalnog diskursa progovora logika fanatizma i isključivosti.

Ovim, već uobičajenim performansom javnog prokazivanja komunističkih i inih vještica se, naravno, naslađuju brojni sljedbenici ovog i sličnih proroka novog, strogo kontroliranog kulta slobodarstva.

- 15:25 - Komentari (6) - Isprintaj - #

16.07.2015., četvrtak

Urlaub

Kavez od neba
Oblak od kiše
kamen od srca
duša ne diše
svrši se više
nit smrdi nit miriše

na dnu ovog mora
dobro se ne piše

vidio sam i previše
jata odletješe
gavrani sletješe
i nikad više

sparina pritišće veče
vino i dječji plač
uvode u mrak

na peronu za vječnost
nečujno polazi naš vlak

- 22:11 - Komentari (2) - Isprintaj - #

04.07.2015., subota

Treći post

Novo zanimljivo pitanje stiglo nam je iz Gornjeg Međunošca pa ga prenosimo u cijelosti:

"Druže Ništa Ništa, što mislite o fenomenu retencije? Hrvatski jezični portal daje ovih 5 definicija:
1. pat. zadržavanje mokraće zbog mehaničkih zapreka (kamenca, tumora prostate i sl.) ili funkcionalnih poremećaja (srčanih i bubrežnih bolesti)
2. psih. sposobnost zadržavanja doživljaja u svijesti; pamćenje
3. pravn. zadržavanje stvari radi osiguranja tražbine
4. hidr. spremište za vodu iz kojega se voda ispušta nekontrolirano, za razliku od akumulacije gdje je to ispuštanje kontrolirano
5. fon. produženo držanje, zadržavanje izgovora glasa.
A Vi, gospodine, izaberite koje hoćete značenje pa molim nešto o tome napišite za treći post. Možete napraviti i komparativnu analizu npr. medicinskog, psihološkog i hidrološkog značenja pojma, kladim se da bi iz toga proizašlo nešto lucidno i bizarno. Još ako tome dodamo mogućnost detekcije značenja retencije u kontekstu reptiloidne invazije planeta te Civilizacije skrivenog čovječanstva ispod površine Zemlje koja stvara svjetlosnu obranu od sila Zla, mislim da su mogućnosti neograničene. Hvala, imate besplatno vreću kukuruza kad dođete k nami u Gornji Međunožac."

Zahvajujemo, kao i uvijek, jer smo pristojni, na pitanju, a evo, kako je obećano, i odgovora:
Pitanje je, dakle, što ja mislim o fenomenu retencije?
Pa prvo treba naglasiti da svi ovi nabrojani aspekti dotiču samo periferno retenciju I ne zalaze u srž ovog fenomena koji uvelike obilježava naše živote. Primjerice patološka I psihološka komponenta (pod točkom 1&2 u gornjem opisu) su nerazdvojno povezane I sjedinjene u fenomenu retencije ili zadržavanje mokraće nakon 3. Ili 4. piva. Naime, subjekt retencije u tom slučaju će iz raznih pobuda biti skloniji zadržavanju mokraće jer mu je sama pomisao o odlasku na WC, osim u iznimnim slučajevima, poput onog da mora proći pored zgodne konobarice I slično, izrazito odbojna zbog specifičnog stanja svijesti u kojem se mora pažljivo pratiti argumentacija I kontraargumentacija u uzavrelim raspravmama o svekolikim važnim pitanjima.
Jedno od takvih važnih pitanja koje može izazvati psiho-patološku retenciju u uvjetima solidno argumentirane birtijske rasprave jest I ono što to znači Kapital I njegova akumulacija, te da li je prvobitna akumulaija kapitala ujedno I retencija što je povezano I sa hidrologijom kako je objašnjeno u točci 4.
Tu dolazimo do drugog važnog aspekta retencije koja sveobuhvatno utječe na naše živote, kako je, uostalom, I rečeno na početku, a nitko to nije shvaćao ozbiljne. E, pa to je ozbiljno, uistinu, retencija kapitala je upravo onaj ključni skriveni uzrok ukupnog globalnog spiralnog kretanja kapitailstičke demagogije koja je kulminirala takozvanom krizom. Naime, tu dolazimo do definicije kapitalizma I socijalizma, gdje je svatko socijalist ukoliko nema kapitala kojeg bi zadržavao, a u drugom slučaju, gdje je capital pristutan, svatko postaje Kapitalist I vjerojatnost za pojavu retencije postaje izrazita.
I tu dolazimo do ključne točke u svezi I glede retencije- naime, što ga više ljudi žele zadržati, naime kapital, to ga zapravo sve manje ima. Zašto? Upravo zbog retencije. Svatko zadržava svoj djelić kapitala za sebe odnosno polaže ga u banku ili kupuje neku nekretninu. Jednom kad je kapital u banci nitko više ne razmišlja šta se s njim događa, ali zapravo se događa- pogađate – retencija. Naime, banka nastoji zadužiti nekoga kome fali Kapital, I pritom traži garancije u vidu hipoteke. Hipoteka je ultimativni oblik retencije kapitala jer se u vrlo stvarnom smislu kpaital zadržava u Zemlji, jer sva imovina u konačnici ima svoj temelj u vlasništvu nad zemljištem, onim što je na njemu ili u njemu, ispod tla.
U tom smislu se onda govori o zakopavanju blaga u zemlju kao u priči o tri praščića.
Sve ovo naravno ima svoje implikacije I na aktualna zbivanja, zašto svega ima sve više a ipak sve postaje sve skuplje? Retencija je to, drugovi, nevidljive gromade kapitala su se nakupile na svakom koraku, svaki kvadratni metar Zemlje je izmjeren I izvagan I na njemu je položena određena, običnom oku nevidljiva, količina kapitala koji se gomila poput nevidljvog sala I prekriva u sve debljim I debljim slojevima čitavu Majku Zemlju.
Naše ogromne mješine I salasta tjelesa su samo blaga slika onog što se sprema ukoliko ne oslobodimu Majku Zemlju od gušečeg omotača nevidljvog sala.

Prigodnom numerom obilježit ćemo konjunkciju Venere i Jupitera koja je poznatija pod nazivom 'betlehemska zvijezda' ovih dana obasjavala Zapadno nebo nagovještavajući dolazak Velike Pernate Zmije

- 03:48 - Komentari (1) - Isprintaj - #

17.06.2015., srijeda

Drugi post

Čitatelj iz Doljnje Sluznice postavio je pitanje:
Što mogu realno učiniti lijeve stranke ili lideri poput Srećka Horvata u današnjoj paradigmi neoliberalnog tržišnog kapitalizma? Je li sve što oni mogu reći i učiniti tek puka tlapnja, ili ipak postoje neke realne osnove za nekakav rad na promjenama?
Zahvaljujemo na pitanju, evo, kako i priliči, odgovora:
Srećko Horvat i onaj drugi, kako se zove, Kapović, oni bi mogli jako puno učiniti u današnjoj paradigmi neoliberalnog tržišnog kapitalizma. To je prije svega stoga što ono što oni govore nije tek puka tlapnja, ono što oni govore je iznimno lucidno i pametno, ali to nije bitno, jer ima puno lucidnih i pametnih, ono što je kudikamo važnije je da je ono što govore u osnovi pozicija zdravog razuma. Biti 'ljevičar' danas znači imati barem jednu četvrtinu zdravog razma zadržanu u svom mentalno-duševnom korpusu. To nije mnogo, ali ipak je bolje nego ništa ili maksimalno 10% posto razuma koliko je dovoljno da se postane, primjerice, pobornik liberalizma ili 0 do 5 % koliko je potrebno da se postane neki od podvrsta vjerskog fanatika, Jehovin svjedok, pobornik ideologije Ayn Randt, Bozanića ili Jezerinca ili nekog još goreg religioznog ili nekog drugog mentalno-ideološkog zamračenja ili kiča.
Primjerice, Žižek i Varoufakis, koji su daleko superiorniji našim dečkima, realno, nešto skromnijh kapaciteta, posjeduju razumski kapacitet ustroja od kakvih 45-50% što ih doslovno čini gigantima našeg vremena, potpuno zasluženo.
No, kao što Zemljin satelit može biti pun, četvrtina itd. ipak i tima kao što su Žižek i ostali fali polovica ili još i puno više razumske konstitucije i zato oni ne mogu pronaći Izlaz. To zapravo znači da biti ljevičar nije dovoljno za pronalazak Izlaza.
*Napomena: ovaj članak nije namijenjen onima koji misle da su superiorni trivijalnoj klaunovsko-ridikuloznoj pojavi kakva je Žižek i da bi bez problema pričali pred publikom daleko superironije viceve* Kraj Napomene
U tom vrlo egzaktnom smislu, kad bi se kojim slučajem javna rasprava ispunila idejama i pravcima mišljenja Srećka, Mirka i Slavka odnosno Slavoja, to bi djelovalo poput naglog razbistravanje magle u pomračenoj pećini današnje hrvatske mentalno-duševne sfere.
Međutim, to ne znači da bi se pronašao Izlaz, to bi samo značilo da se počelo uvažavati ono što je nosioc kritičnog razumskog momenta.
Dakle, Srećko & Co. naravno ne mogu apsolutno ništa promijeniti u ovom trenutku zato jer ih nitko ne uvažava, a ne uvažava ih zato jer većina ljudi nema dovoljni postotak razmske konstitucije koja se kreće od 0-10% iznimno 20%. To se najviše vidi po gubljenju bilo kakvog razmskog kompasa, po usponu klero-fašizma i ekstremnih liberalnih ideologija poput libertarijanizma, po tome što se uvažavaju ideolozi ne-razumskih opcija koje čak i najprostijom krabuljom u kakvu ni mala djeca ne bi mogla povjerovati za vrijeme poklada i krafni, uspjevaju zavesti ljude koji su u tom smislu poput kakve maloumne djece.
Umjesto onih par tinjajućih nosioca razumskog momenta u javnoj sferi, radije se uvažavaju ovi drugi i time se, neminovno i opća razina društveno-ekonomsko-kulturnog tkiva srozava sa, recimo, početnih 20 na 15, sa 15 na 10 pa sve do alarmantnih 5 % razumske refleksije.
Hrvatska je u konstatnom padu u tom smislu još od osamostaljenja, ali nije u tome usamljena, Zapad dostiže uvjerljiv Pad i oscilira na granici kolektivnog debiliteta koje bi se moglo kretati negdje oko 10%. Na tim razinama određeni katastrofični momenti postaju izvjesnost, kako na nacionalnoj tako i na globalnoj razini, to je naprosto energetsko- duševna činjenica, kao što na kraju iz oblaka počne padati kiša, tako iz preniske razine duhovno -razumskih struktura počinje određena manifestacija na svakodnevnoj razini zbivanja (takozvano 'sranje')
Kao što svaki duševni impuls ima svoju inerciju, tako se ovaj silazni trend neumitno nastavlja bez objektivne prilike za promjenom trenda ukoliko stvar ode prenisko.
To je upravo ono što se dešava, znakovitost zbivanja govori nedvosmislenim jezikom, dostigla se kritično niska razina opće razmnosti pa niti 10 Žižeka i Varoufakisa tu ne mogu ništa promijeniti niti za milimetar.
U tom smislu, dakle, nema osnove za rad na promjenama, sve što je moguće je izoštriti čula i poput radara tj. šišmiša hvatati zalutale niti razmskih struktura, koje, opet, po neumitnom kozmičkom zakonu predstavljaju sjeme novog impulsa, koji će neumitno, kao što dan zamjenjuje noć, preuzeti generalni pokret kad za to sazrije vrijeme (tako se barem kaže u duhovnoj literaturi za ono što će doći u neodredivo dalekoj budućnosti, pa sad ti vidi)

Više o tome i drugim temama iz dnevno političkih, sportsko glazbenih i inih sadržaja u nastavku uz najnoviju numeru sa rubova predgrađa Manile i Buenos Airesa:

Oznake: Žižek, razm, bezumlje

- 22:46 - Komentari (11) - Isprintaj - #

29.05.2015., petak

Prvi post

Ovaj blog je zamišljen kao koncept u kojem bi čitatelji i komentatori bili slobodni postavljati bilo kakva pitanja o bilo čemu, a pisac bloga bi odgovarao najbolje što može. To nas odmah vodi na pitanje da li je pisac ljudsko biće ili mašina jer je poznato da je Turingov stroj radio na ovom prinicipu i, obzirom na današnji napredak tehnike, ne bi trebalo bit teško zaključiti tko piše.
Neke od predloženih pitanja za početni menu npr. nešto što bi bilo svima zanimljivo i samo po sebi razumljivo:

npr. da li će Amerika povesti rat protiv Kine? To je zanimljivo pitanje. Kina ima milijardu ljudi, ko bi se njih usudio napasti? S druge strane oni postaju moćna ekonomska sila zvijezda vodilja. ALI, ono što nije odmah očigledno, zaostaju tehnološki pa bi ih neko sa superiornom tehnikom mogao lako savladati bez obzira na brojnost. Opet, s druge strane veliki američki vojni stratezi otvoreno zagovaraju ideju da bi Kinezi mogli napasti Rusiju jer su bacili oko na Sibir i ostale pustopoljine ruske bogate resursima. No vidjeli smo da Rusija sad pomalo prednjači s oružjem, na ovoj paradi, svi ozbiljniji analilitičari se slažu da sa Rusima se nije šaliti. I sad, tu imamo malu kontradikciju. Zašto bi Kina napadala Rusiju kad je Rusija skoro toliko vojno jaka da ih se više ni Amerikanci ne usude dirati? Dakle, ipak to s Kinezima nije baš realno, iako opet, nije isto kopneni napad i neki rat projektilima i tako dalje. No, to je pitanje već za nekog vojnog analitičara, ali svakako se analiza može odvijati po ovim pretpostavkama.

Drugo pitanje je, npr. tko stoji iza šatoraša, da li doista HDZ? Da li se to otelo kontroli nakon prvih poticaja, pa sad bi i HDZ najrađe da to stane i slično? U svakom slučaju suočavamo se sa fenomenom da se ni iz čega stvara histerija i uzburkane emocije koje onda rezultiraju realtivno ozbiljnim posljedicama, kao npr. državni udar.

Treće pitanje je recimo, koji je najbolji album od Doorsa, realno. Morrison hotel ima fenomalnu naslovnicu, taj hotel/motel je kao da ga je sama providnost postavila da služi kao apoteoza cijele Morrisonove lirike, ceste, prašine, Californije, pustinje, stepe, kotača, odlaska u beskraj, suton, smiraj, prve pive izjutra za šankom, ili iz bifea u hotelsokoj sobi, koju si čovjek priušti da ispere okus loše sudbine iz ustiju.
S druge strane imamo LA Woman, tamo stoji Raiders on the storm, koja je apsolutno najmoćnija stvar suma sumarum cijele vještine za klavijaturama gdje Manzrek odvodi ovu četvoricu u vječnost na kapima kiše koja obljeva obamrli grad nakon što je suton već odavno zaboravljen i ostaje samo duga, olujna noć, prošarana munjama nad oceanom i veliko je pitanje da li će sunce ikad ponovo izaći.
No, na početku imamo Break on through, paradigmatičnu, programatsku, proklamatorsku, manifestnu mladenačku pjesmu kojom jedan mladić poručuje da se nimalo ne šali, što se osjeća u glasu i odrješitom ritmu koji nas poput nezaustavljive struje koja vuče brodove na klisure Scile i Haribde, kroz kapije duboke i široke na drugu stranu, ravno na rafting podivljale rijeke svijesti.
Lako ćemo se složiti da naslovnica Morisson hotela, prvi singl i zadnja Raiders on the storm zapravo čine subliminalnu osnoviu cijelog opusa Morisoona i družine. Pod tim se misli da čak i da nisu napravili niti jednu drugu pjesmu, ove tri podjednako odražavale numinozni momenat cijele njihove pojave.

- 21:39 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.